autori: Billy Van Zandt & Jane Milmore
redatelj i scenograf : Dario Harjaček
kostimografkinja: Marita Ćopo
autor glazbe: Frano Đurović
oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
prijevod teksta: Tomislav Kuzmanović

Igraju:
Richard: Petar Ćiritović
Stephanie: Jelena Hadži-Manev
Wanda: Iskra Jirsak
Peg: Petra Dugandžić
George: Sven Šestak

You ve got hate mail komedija je suvremenih američkih pisaca Billyja Van Zandta i Jane Milmore. Na tragu tradicije bulevarskog vodvilja i farsične komedije zabune ovaj tekst pronalazi potpuno novi prostor dramske radnje. Naime, on se zapravo ne događa nigdje. Njegova stvarnost je virtualna stvarnost, njegove rečenice koje izgovaraju glumci samo su odjek dopisivanja protagonista…

Parafrazirajući narodnu brojalicu kao prepjev originalnog naziva, u kojem patka plivajući preko rijeke Save, na vrhu glave prenosi pismo u kojem se jedna ne baš ohrabrujuća vijest polako primiče primatelju, ulazimo u prostor suvremenog komuniciranja u kojem pak ta ista patka, plivajući streamingom virtualnog prostora, u bljesku jedne sekunde stvara gustu mrežu međuljudskih odnosa. Pismo je zamijenjeno riječju mail, kao što je i u našoj stvarnosti sama riječ pismo zadobila pomalo arhaičnu notu. Na površini te mreže gomilaju se riječi stvarajući događaje kojih zapravo na sceni nema. Ljudi privučeni snagom i zamamljivošću te brzine kojom prividno ulazimo u privatni prostor drugih, kao što i oni ulaze u naš, stvaraju paralelne svjetove događajnosti u kojima uopće izravno ne sudjeluju.

Predstava U tom mailu piše… pokušava se baviti upravo tim fenomenom- jedan mail krivo upućen na adresu supruge, a zapravo namijenjen besramnom cyber-seks dopisivanju s ljubavnicom, zavrtjet će beskrajan niz intriga koje se u stvarnosti predstave uopće neće dogoditi. Na sceni ćemo tek vidjeti pet usamljenih ljudi koji simultano, svaki u svojem prostoru, a opet tako intimno zbliženi pogledom prema svom kompjutoru ili pak mobitelu, pokušavaju razmotati zapetljani čvor vlastite cyber-stvarnosti. Ono što čujemo na sceni samo je niz prepričavanja kroz koja ono što je u uobičajenoj dramskoj strukturi scenska situacija, postaje situacija koja se reflektira kroz sam sistem reakcija i emotivnih iskušenja koja prolaze likovi čitajući tuđe i šaljući svoje poruke. Oni, naime, uopće nemaju nikakav razlog da se direktno suočavaju jedni s drugima. Jer takva je vrsta susreta u današnje vrijeme ionako sve beznačajnija. Ili je možda bolje reći kako nas ona sve više emotivno opterećuje. Vizura se mijenja rapidnom brzinom. Virtualni svijet uokviruje bilo kakav doživljaj. Svatko od nas odgovoran je i za svoj cyber-identitet. U svemu tome skriva se jedan ne baš optimističan pogled na naš život nakićen opsesijama aparatima i aparatićima kojima poklanjamo svoje poglede razvijajući polako jedan potpuno autističan unutarnji svijet. No i u tom svijetu željeli bismo biti voljeni, i u tom svijetu željeli bismo biti sigurni, zaštićeni, sretni… I u tom svijetu postoje oni koji nas varaju, koji nas manipuliraju kao i oni koji nas tješe, koji nas hrabre, koji nas razumiju. Teatarski susret sa našom virtualnom stvarnošću pomalo je paradoksalan i apsurdan zato što pred nama živog čovjeka pretvara tek u informaciju, u riječ, no isto tako otkriva nam da iza tih riječi stoji neka živa namjera, neka živa nada koja titra u na površini tijela onoga koji se na površini našeg ekrana ukazao tek kao ispisana riječ.

Predstava U tom mailu piše… govori o ludilu našeg vremena, zaodjevena tek u jednu banalnu priču o čovjeku koji je zabunom eksplicitnu seksualnu poruku namijenjenu ljubavnici poslao na mail-adresu svoje supruge. Ni više ni manje.

Dario Harjaček