autor: Maja Sviben
redateljica: Nora Krstulović
dramaturginja: Maja Sviben
scenografija: SKROZ
kostimografkinja: Marita Ćopo

Igraju:
Slavoljub Penkala: Sven Jakir
Emilija Penkala: Jelena Hadži-Manev

Ljudi su različiti: postoje oni kojima željezničke stanice služe da bi na njima čekali vlak, postoje oni kojima služe da bi na vlak zakasnili, a postoje i oni koji se na željezničkim stanicama zaljubljuju na prvi pogled. Emilia Stoffregen i Slavoljub Penkala pripadaju u sve tri kategorije. Nakon što je Emilia zakasnila na vlak, Slavoljub svoj dočekao, a oboje se zaljubili – jedno u drugo, naravno, u žurbi su, razmjenjujući adrese, slučajno zamijenili i kovčege. Slavoljubov je završio kod Emilije, Emilijin u Zagrebu kod Slavoljuba, a nakon brojnih ljubavnih pisama koja su napisali jedno drugome, u Zagrebu je kod Slavoljuba završila i Emilia. I tako je otpočeo njihov zajednički život, prepun Slavoljubovih izuma kojima je rješavao svakodnevne probleme. Pranje rublja olakašao je smislivši detrdžent, a Emilijine hladne noge ugrijao je termoforom, no za svaki izum treba napraviti precizan nacrt, za što je nužno našiljiti i velik broj olovaka kojima se nacrti, kako im samo ime kaže, nacrtaju. Nije ni to veliki problem, ako ste naviknuti, ali kad su vam ruke nježne i fine poput Emilijinih, onda nastaju žuljevi. Kako i zašto je Slavoljub Penkala riješio problem žuljeva od šiljenja na rukama svoje gospođe supruge, nije teško pogoditi, jer je podario tom briljantnom izumu i svoje ime. A poslije toga, kao što se i priliči nakon uspješno obavljenog posla, odlučio je testirati slavnu izreku “samo nebo je granica”. Odnosno, odlučio je da nebo granica nije i napravio – avion…

PREMIJERA 17.11.2008.