Jedan od najvećih pisaca farsi i vodvilja – Georges Feydeau, izuzetan glumac, redatelj, pa i slikar – sam o sebi je govorio da je lijen, a tijekom dvadeset godina napisao je gotovo četrdeset djela. Dane i noći kratio je provodeći se po kavanama, legenda kaže kako je pio samo mineralnu vodu, a uz to bio jedan od onih koji nasmijavaju sve oko sebe (i šire), dok se sam gotovo nikad nije smijao. U pisanju dijaloških situacija bio je nepogrešiv i beskrajno pedantan za rečenični ritam i intonaciju. Njegov život obilježili su mnogi neočekivani preokreti, a ti su se preokreti preslikali i u njegov rad te postali sastavni dio njegove dramaturgije.

Njegovo je poimanje kazališta blisko farsi, te gotovo da puca po šavovima uslijed nagomilavanja nevjerojatnih zapleta i većih ili manjih apsurda, koji čitateljima i/ili gledateljima ne ostavljaju prostor za razmišljanje o ičemu drugom osim potpunom prepuštanju silovitom vrtlogu izmjene komičkih situacija.

Jednočinka Gospođina majka je preminula! iz 1908. godine u samom temelju sadrži  životne situacije koje ćemo veoma lako prepoznati no Feydeau ih uspijeva izdići iz svakodnevice dovodeći ih do ekstrema kakve bismo teško mogli zamisliti i u jednom od onih dana kad „sve ide naopako“.

U sitne noćne sate, kad sav „pošten narod spava“, suprug (Lucien) se vidno pijan vraća s kostimirane zabave kući gdje ga „u niskom startu“ dočekuje žena (Yvonne) sa sluškinjom (Annette). Njegovim dolaskom započinje tipična svađa, koja će se pokazati sve samo ne tipičnom. Svjedoci smo strelovite izmjene optužbi o tome gdje je bio, koliko je potrošio, i zašto staje s cipelama na nov novcati još nedovršen parket te zašto ona ne razumije njegova umjetnička htijenja i izokreće baš svaku riječ koju on izgovori. Svađu koja na površinu izvlači sva njihova neslaganja, ritmično prekidaju ulasci sluškinje koja se ni kriva ni dužna nađe unutar naizmjenične paljbe, koja taman kad mislimo da će završiti, krene u još oštrijem, a tako i urnebesnijem smjeru. Kad su napokon svi spremni za krevet, na vratima se začuje zvono koje označi dolazak novog sluge gospođine majke (Joseph) koji donoseći šokantne vijesti potvrdi kako ove noći nitko neće sklopiti ni oka. Uz nesvjesticu, privatno slavlje jer će napokon moći isplatiti parketara, ljubavne iskrice između sluge i sluškinje, sve likove potpuno preuzme scenski ludizam koji postaje intenzivniji kako noć odmiče.

I ovom jednočinkom se Feydeau još jednom potvrđuje kao majstor nepredvidljivih obrata jer se nikad ne zna koji će detalj srušiti tek uspostavljeni sklad, koje će novo lice potpuno promijeniti tijek scenske igre te u kojim sve smjerovima zapravo može krenuti radnja- ili konkretnije – kako će završiti ova više nego burna noć koja nas sve drži budnima.

– Nikolina Rafaj