redatelj i scenograf : Saša Anočić
kostimografkinja: Emilija Šušković Jakopac
autor glazbe: Matija Antolić
oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik

Igraju:
Živko Anočić
Ivana Rushaidat/Amanda Prenkaj
Saša Anočić
Matija Antolić

„Predstava Nas dva i ja nastala je tj. rađena je po motivima jednog crtanog filma.

Taj crtani film me se duboko dojmio i doslovno nam prezentirao koliko je naš život poezija, koliko tragikomedija i koliko ništa ostalo. A gledajući ga bio sam duboko potresen i iz sjećanja probudio sam u sebi jednu priču koja mi se dogodila prije nekih 15-tak godina.

Prije nekih 15-tak a i malo više godina sjedio sam za svojim stolom ispod prozora (koji je gledao u malo dvorište) i pisao.

Odjednom nešto je proletjelo u dvorištu.

Prvo sam pomislio da mi se samo učinilo pa sam nastavio pisati. A onda je opet nešto proletjelo. Bijelo. Je, ovaj put je zaista nešto proletjelo. A onda opet. Naime; o čemu se radi: u to vrijeme zaista slučajno tj. slučajno su se našla dva bića u mojoj obitelji; poluperzijski mačak s tri noge i jedan od najincestuoznijih zakržljalih pasa, predivna i blaga karaktera,iz pasmine labrador. Zvali su se Bibica i Bobica i postali su nerazdvojni prijatelji. Jedno bez drugog jednostavno nisu mogli a lijepo bi se zabavljali. Jedna od najomiljenijih igara bilo je bacanje Bibice. Bobica bi uhvatio Bibicu čeljustima za vrat tj. glavu i zavitlao je u zrak. Bibica bi tako slinava letjela i uvijek se dočekala na te svoje tri jadne nogice. Eto tako su se oni zabavljali. A i jedno drugo su bezuvjetno branili u svakoj situaciji i tako sam ja imao čast uživati u njihovom čudnom prijateljstvu, gotovo punih 10 godina.

A onda su oba umrli. Jedno za drugim. Jer jedno bez drugoga nisu mogli. Možda zbog toga što su njih dvoje bili zapravo – jedno.

Predstavu Nas dva i ja treba upravo tako percipirati. Poput poezije. Svak je apsolutno može prihvatiti iz nekog svog najosobnijeg rakursa i mirisi prvih životnih situacija će se vratiti i rasplamsati. Uglavnom je to priča o jednom vrlo neobičnom prijateljstvu koje se kao i sve dogodilo slučajno. A iz nasušne potrebe. Imati netko tko te ali zaista i odistinski razumije i treba, potreba je života vrijedna. A autentičnost i istinitost same priče je upravo ona esencija koja tvori predstavu. A kroz predstavu provlače se naravno i mnoga druga (također života vrijedna) pitanja. Ljubav, prijateljstvo, laž, sloboda, različitost, istinitost, primitivizam, voajerizam, krađa, prostodušje, širok osmijeh i zlatan zub.

Naime u životu zna biti toliko teško da je samo herojstvo preživjeti dan, a nekad je toliko lako da od sreće i ljubavi možemo sve.

Pa i pomjerati planine ako treba…. ili prelaziti udaljenosti u hipu, isto ako treba… a bez odanosti i pravog prijateljstva ne možemo sve… a to je – ništa“.

Saša Anočić