Ljeto u Ludensu 2021.
30.6.2021. – I drvo je bilo sretno – Teatar EXIT
14.7.2021. – Mikeški korona kabare – Kazalište Virovitica
21.7.2021. – Voliš li me? – Teatar EXIT
28.7.2021. – Kraljevstvo Moje (za početnike) – Ludens teatar & Teatar EXIT
Cijena ulaznice:
– 50 kn za jednu
– 150 kn za paket od 4 ulaznice
Prodaja ulaznica:
– Ured Ludens teatra: DMKC (soba 11) 10:00-14:00h, utorkom do 17:00h
– Šareni dućan, Hotel Podravina, OЯRO BAR, ulaznice.hr
Prodaja paketa od 4 ulaznice:
– 1 ulaznica za svaki nastup
– Prodaja isključivo u uredu Ludens teatra
– U ponudi do 30.6.2021.
VOLIŠ LI ME?
redatelj: Janez Vajevec
dramaturg: Andrej Vajevec
glazba: Zvonimir Dusper
dizajn svjetla: Saša Fistrić
ženski kostim: Etna Maar
fotografija: A. Saška Mutnić
grafički dizajn: Miljenka Matić
video: Costa ipsa
igraju:
Vesna Tominac Matačić
Žiga Čamernik
U IME LJUBAVI PREMA GLUMAČKOM POZIVU
Rijetki su glumci kojima je uz vještinu izražavanja emocija na
sceni dana i ona druga – verbalnog izražavanja na zadanu
temu, pogotovo ako je tema vlastiti kreativni proces na sceni.
Jer kao što kaže Stanislavski: „… teško je govoriti i pisati
‘jednostavno’ o složenom stvaralačkom procesu. Riječi su
suviše konkretne i grube da bi izrazile neprimjetne, podsvjesne
osjećaje.” (Rad glumca na sebi I, 1954.)
Kako je naš autorski tim složen od samih glumaca, taj
nezahvalni zadatak da napiše ovaj tekst dopao je producenticu
predstave, ujedno jedinu ženu u tom glumačkom kvartetu,
unatoč pomanjkanju spomenute vještine izražavanja. No,
stvar uvelike olakšava činjenica da se nalazimo u teatru koji
u prvi plan postavlja upravo glumca i njegovo stvaralaštvo,
u Studiju Teatra Exit. Stoga hvala Matku koji nam je širom
otvorio „ulaz u Exit” jer ne možemo ni zamisliti bolje mjesto
za realizaciju ovog našeg suludog eksperimenta. Jer što je
drugo nego ludost odvažiti se stati na scenu bez redatelja i
bez pisca, a sve u ovim tzv. „nesigurnim vremenima”, oslonjen
isključivo na vlastitu glumačku imaginaciju i osjećaj za scenu.
Otišli smo i dalje te se odrekli i rekvizite, dekora, pa čak i
kostima. Ionako preskromni uvjeti naše nezavisne produkcije
tako su dobili svoj puni smisao.
Moju nakanu da kažem nešto jednostavno dodatno otežava
delikatnost odabrane teme s kojom smo se uhvatili ukoštac
na ovoj predstavi. Tema čija aktualnost ne jenjava još od
postanka svijeta, pojam kojeg poznajemo svi ali ne možemo
prestati tragati za njegovim idealom, ideja o kojoj je najviše
pisanih tragova uopće i, naposljetku, najčešći motiv u
cjelokupnoj povijesti umjetnosti – ljubav.
No, činjenica da svatko od nas ima vlastito iskustvo ljubavi,
bilo u njezinom idealnom obliku ili u praznini njezinog
nedostajanja, lišava me suvišne zadrške da nešto o njoj i
kažem. Uostalom, nema toga što ljubav ne bi mogla podnijeti
pa makar to bila i nemuštost govora o njoj.
Junaci naše predstave, dakle, rođeni su iz organskoga
izvora, iskustva samih glumaca i njihovih proživljenih emocija
neograničenog raspona u koji, dakako, spada i ljubav sama.
No ljubav rijetko susrećemo u njezinom čistom obliku, a
mnogo češće obojanu drugim emocijama poput slike u
akvarelu nejasnih obrisa.
Iz istog izvora pojavilo se i najnevinije pitanje na svijetu: „Voliš
li me?” Pitanje koje smo barem jednom, barem nekome u
svome životu postavili ili nam je bilo postavljeno. Mogao
je to biti bilo tko: majka, dijete, otac, brat, sestra, prijatelj,
ljubavnik, ljubavnica, ili tek usputni životni suputnik. Ali jesmo
li spremni zagrebati malo dublje ispod površine ove nevine
jednostavnosti, možemo li isto pitanje postaviti i sebi? Možemo
li istinski otvoriti srce i pogledati svojoj biti u oči? Žiga i ja smo
to ovim projektom pokušali, a Andrej i Janez su nam svojim
nepreglednim pedagoškim iskustvom i mudrošću, nesebično
i s ljubavlju osvjetljavali put kroz proces. I na tom putu susreli
smo se s vlastitim odrazom u ogledalu koji je, začudo, bio
nevjerojatno smiješan. Stvarajući ovu predstavu mi smo
mu se smijali uživajući u svakom osviještenom trenutku
postojanja na sceni, ali i izvan nje, kad bismo se vratili svojim
„stvarnijim” životima.
Stoga se nadamo da će se smijati i naša publika, pa čak i
ako ne dobije odgovor na pitanje iz naslova po koji su možda
došli.
I kao zaključak ovom skromnom pokušaju da u ime ljubavi
kažem nešto jednostavno, ponovno ću se pozvati na
Konstantina Sergejeviča Stanislavskog, genija i oca svih
glumačkih pedagogija koji kaže: ”Jednostavnije, lakše, više,
veselije – to su prve riječi koje bi trebale stajati nad svakim
kazalištem – hramom umjetnosti, ako bi kazališta to u suštini
bila. Samo ljubav prema umjetnosti, ono uzvišeno i lijepo što
postoji u svakom čovjeku – samo bi to trebao unositi svatko
tko dolazi u kazalište kad u njega uđe, da to izlijeva iz sebe
kao mlaz čiste vode koji će sprati prljavštinu cijele zgrade ako
su je jučer uprljale strasti i ljudske intrige.” (Besede, Moskva,
1947.)
Vesna Tominac Matačić
Zagrebački glumački atelje
